Odvikavanje od pelena - naše iskustvo

Znam da se puno mama pita kako i kada započeti s odvikavanjem od pelena. I ja sam bila zbunjena oko svega, mislila sam kako će biti gole guze po stanu, kako će to sve skupa izgledati i slično. Zato sam odlučila s vama podijeliti detaljno sve što smo mi napravili kad smo Eni skinuli pelene.

Prije nego što uopće počnete s odvikavanjem od pelena, trebali bi primijetiti je li vaše dijete spremno na taj korak. Za mene su znakovi bili kada je govorila da joj se kaka i išla čučnuti i sakriti se negdje makar je u peleni, i suha pelena ujutro kao znak da može noć provesti bez pelene. To sam primijetila negdje u zimi, ali sam ipak odlučila pričekati ljeto da započnemo jer sam znala da će nam biti lakše.

Za tutu nije bila previše zainteresirana, služila joj je kao igračka tako da sam to ljeto odlučila kupiti novu tutu, odnosno odvesti ju da sama odabere tutu u koju će piškiti. Mislim da je i taj samostalan odabir tute bitan korak da ju dijete počne koristiti. Jer iako smo imali tutu doma, nikada ni kasnije nije koristila tu staru, već samo tu novu koju je sama odabrala. Ako ne želite tutu, može odabrati i dječju dasku za wc. Mi smo uzeli oboje, i još i sada koristi oboje.

Osim kupovine tute, kupili smo i slikovnicu Zeko Vjeko više ne treba pelene (Mozaik knjiga) jer je obožavala slikovnice, a posebno te interaktivne s prozorčićima, tako da se na taj način dodatno upoznala s temom. Uz čitanje, objašnjavala bi joj da će tako i ona sada kad smo kupili tutu. Imala je i lutku s tutom, pa smo i nju uključili kada bi objašnjavali, a i kasnije kad je počela koristiti tutu.

Dakle mi smo ju prvo ostavljali u gaćicama kod kuće. Ono što se na početku događalo je, da je rekla da joj se piški već kad je počela piškiti, ali brzo je shvatila kad je bila mokra par puta da mora prije reći. Rekli smo joj da nema veze i da ćemo se presvući, ali da sljedeći puta kaže ranije. Tuta je bila u blizini i pohvalili smo ju i rekli kako je sada velika cura.

Vani nije bilo hladno pa je mogla piškiti i u travi ili na plaži. Kad smo bili vani, stalno smo ju podsjećali i ispitivali da li mora na wc. I već nakon dan, dva je prihvatila tutu i unaprijed govorila da joj se piški. Nužda broj 2 je bila malo teža, tri dana nije kakala uopće dok je učila piškiti na tutu, a treći dan se pokakala i tražila tutu ali ne na vrijeme. Opet smo rekli da nema veze, ali da idući puta ranije traži. Na početku se bojala da joj se odjeća ne zaprlja tako da smo tutu stavljali i u kadu dok je kakala, a kasnije je prihvatila malo duže sjedenje na tuti za kakanje uz crtić. Vi poznajete svoje dijete najbolje i znate s čime ga možete zaokupiti dok ne obavi nuždu broj dva.

Nemojte se obeshrabriti ako odmah ne uspije odvikavanje, pogotovo kod kakanja. Čitala sam da neka djeca osjećaju strah od vršenja nužde broj 2 u tutu – boje se da će “propasti” u tutu ili čak da će im dijelovi tijela pasti u tutu. Kod nekih je problem fiziološke prirode, stolica je tvrda pa ih boli. Što god da problem bio, ne treba odustajati i postepeno će dijete prihvatiti da je takvo obavljanje nužda normalno, kao i kakanje u pelenu.

Ono što smatram vrlo važnim u cijelom procesu je dosljednost. Ako vidite da je dijete shvatilo uzročno posljedičnu vezu između obavljanja nužde i tute/wc-a, ne vraćajte pelenu. Mi smo tutu nosili svugdje na početku. Na plažu, na kavu, u grad... Kad ste u parkiću može se popiškiti i vani.

Prvo smo se htjeli uvjeriti da je naučila biti bez pelene po danu, a tek kasnije smo odlučili izbaciti noćnu pelenu. To je bilo otprilike mjesec dana nakon dnevne. Stavila sam nepropusnu plahtu ispod obične, za svaki slučaj. Uvijek se može dogoditi nezgoda, nama se desila dva puta, samo smo promijenili plahtu i rekli joj da idući puta traži tutu i stavili smo tutu pokraj kreveta da zna da je blizu. Obavezno joj ponudim tutu svaki puta prije spavanja.

Uglavnom, kod nas je sve glatko prošlo s Enom, što ne znači da će i s Ninom, iako kažu da mlađa djeca čak brže nauče ići na wc jer oponašaju starije. Ako vam i ne ide odmah sve od ruke, važno je ostati pozitivan jer djeca osjećaju našu nervozu pa se onda i sami uznemire i teže im ide.